Evo i ja da izustim nešto o odlasku Đorđa Balaševića za koga sam uvek govorio da nije „my cup of tea“, ili me je možda ipak strefila jedna od njegovih pesama dok sam ispijao čaj u nekom kafiću i prepoznao komadić svog života u ringišpilu stihova.
Nije mi namera da razglabam o životopisu ovog čoveka čija je smrt na trenutak postala najbitniji i najtužniji događaj širom čitavog cirkuskog prostora ove nekadašnje Zemlje. Otvorite Wikipediju i par „in memoriama“ i naćićete sve faktografske podatke, koji, kada ih sve sakupite na gomilu ne znače ništa.
Samo ću reći da je bio nešto mlađi od mojih roditelja i da je prvi koncert održao u godini kada sam se rodio. Ne smem da proverevam da li je to bilo baš na dan mog rođenja jer da jeste raspao bih se istog momenta i počeo da ridam.
Balaševića ste mogli da volite do iznemoglosti ili da mrzite iz dna duše. Da budete indiferentni, mislim da nije bilo izvodljivo jer sam to i sam pokušavao gotovo čitavog života. Jedna stvar je sigurna, ako ste ga mrzeli, vi ste govno. Nikada vam nije dao povod za to, ni u jednoj svojoj rečenici ili stihu.
Teška vremena, a ja težak tip
Ispod hiljadu oklopa, eto mene i vas ove februarske subote k’o pokisli sa knedlom u grlu. Ne znamo šta nas je strefilo. Nije to nešto što se dešava nama jakima koji smo prošli sranja preko glave u poslednjih 30 godina. Ali dešava nam se. Jebiga, dešava se i meni i to je fenomen koji pokušavam da razumem.
Svesno sam ignorisao Balaševićev opus još onda kada bismo gubili časove u Gimnaziji, a Mare doneo akustičnu gitaru i odmah po komandi zasvirao neku. Svi bi nakrivili glave, zamaglile bi im se oči, a pogled ostao zaleđen u nekoj nevidljivoj tački u prostoru. Meni ne da nije bilo neprijatno, nego sam želeo da se otvori patos i da propadnem u podrum ispod učionice. Valjda je to bio nedostatak tog emocionalnog bounda između mene i njegovih pesama, a koji dolazi kasnije, sa godinama, ljudima koji su prošli kroz vaš život, sa nekim očima u kojima ste videli svoje snove.
Ne znam da li bih bio bolja osoba da sam svojevremeno kupio neku njegovu ploču ili otišao na koncert udvoje ili dao mu veće šanse da se nađe u mojim omiljenim mp3 kompilacijama? Međutim, koliko sam se plašio da me ne obuzme ta uslovno rečeno sentimentalnost u njegovim pesmama, toliko me danas užasava svest o prolaznosti. Prolaze mladost, ljubavi, prilike. Sve smo ih prokockali. Ali da prođe i Đole, to je već previše.
Balašević je vešto znao da sve naše nesavršenosti koje imamo kao ljudi uklopi u svoje stihove, ali i da nas podseti iznova i iznova gde to nismo ispali ljudi. Zato se Бећарац pojavio u sred Zagreba, zato su srpske zastave na pola koplja, a milioni ljudi na ulicama i kroz njegove pesme i citate ovih dana izražavaju žalost zbog njegovog odlaska.
Izgoreće sveće i život će krenuti dalje. Ostaće barem taj jedan njegov stih koji će nastaviti da vam se kao utvara vrzma po glavi, taj jedan deo vas koji ste zatvorili duboko u sebe, da niko ne vidi.
Autor: Uroš Urošević
0 Comments